srijeda, 07.06.2006.
SMISAO ŽIVOTA
Sa starog bloga sam preselila samo vamo
Život je jako zanimljiva pojava. No mene cijelo vrijeme muči pitanje koji je smisao života? Ja sam kršćanin tako da mi vjera nalaže da slijepo vjerujem Bogu, da je on stvorio svijet itd.no nigdje u bibliji se ne kaže zašto smo mi ovdje baš sada u ovom trenutku. Na primjer, znamo zašto se Fleming rodio, Newton, Tesla..., no mi smo nasprem njih samo smrtnici koji lutaju svijetom tražeći svoj smisao. Možemo si mi postaviti neke ciljeve u životu, ali to je beznačajno, da ubiješ monotoniju u životu i da ti nebude dosadno. Ali na pravu bit života se ne nailazi tako često. Sva otkrića u životu su bila slučajna, ali su nama pomogla da bolje živimo. Zašto bi mi bolje živjeli, ZA ŠTO? Nevidim rješenje u tom pitanju. U svakom društvu svaki pojedinac ima određeni utjecaj na okolinu i doprinosi zajednici, ali to su tisuće ljudi koji pokušavaju opstati, i mi se nalazimo u tom zatvorenom krugu i nemožemo se izdići. Zašto? Upravo zato što ne znamo zašto se nalazimo sad upravo na ovom mjestu. Previše nas je strah riskirati za nešto što nismo sigurni da li uopće postoji. No to je moje razmišljanje.
Neki bi rekli da smo se rodili da bismo donijeli novi život na svijet. To može biti točno, ali što vrijedi svijetu još jedan život, ako nismo ništa napravili sa vlastitim. Svijet se razvija, i samim time buduće generacije će imati lakče uvjete života od nas i tako dalje, no čemu to uopće. Kako god okreneš na posljetku te uvijek čeka smrt. Mi od života nemožemo napraviti apsolutno ništa čime bi nas sljedeća generacija zapamtila, jednostavno život ide kao da mi nismo ni postojali. Moramo se školovati i raditi da bi zaradili za krov nad glavom i za hranu, no što će nam to? Patimo se cijeli život da bi nas smrt dokrajčila. To je normalno svijetu i nitko se ne obazire na to, ali mene to već muči 2.5 godine.
Neznam zašto sam počela tako razmišljati. Ne kažem da se treba ubiti, nego treba otkriti najveći cilj u životu a to je jako teško. A najgore što mi se može dogoditi je da proživim život, a da nisam napravila od njega što sam htjela, a još gore da ne otkrijem pravi razlog mog postojanja. Jer ja mislim da svaki čovjek ima jedan glavni razlog njegova postojanja, ali teško ga jje otkriti.
Jednostavno se nemogu pomiriti sa činjenicomd a to nikad neću otkriti i nastaviti živjeti, uvuklo mi se u glavu i neželi van. Najrađe bih htjela sve to zaboraviti jer odgovore nikad neću dobiti. Previše tražim.
Znam da su to gluposti koje mi se motaju po glavi, al nemogu si pomoć, jednostavno je tako.
ČOKOLADA
Slatikiši su nešto najbolje što postoji u životu. Što bi mi bili bez slatkiša?! dobro, bili bi zdraviji, tanj, bolje zube itd. no nikad nebismo okusili čari jedne savršene čokolade ili bomboma. Svaka čast onome ko je započeo tradiciju da se čokolada počne proizvoditi u svijetu....aaaaaaaaaaaaaaaaa......
čokolada inače može služiti u različitim svrhama, zavisi ko ju kako želi imati. postoje razni načini, npr. možemo ju jesti a možemo ju koristiti kao sexualno pomagalo, izbor je na vama. Da, i možete se naravno tući u čokoladi, kao neki što se tuku u blatu, čokolada je ipak finija...
ona je tako divna...ako ste gledali film čokolada onda znate i zašto kažem da je divna, je ona fina i savršena, no i glumac koji glumi (Johnny Depp) je savršen i bome ja bih ga i lizala i pojela...
Svijet bi bio dosadan bez te savršene stvari.
Ovih posljednjih par dana samo jedem slatkiše, čokoladu da budem specifična, i razmišljam da se čokolada može jako jaaaaaako brzo pojesti, to je nešto neviđeno.
Pokušavam prestat pušit, pa onda nešto jedem. Više me izađe što potrošim pare na čokoladu, odnosno jelo, nego što sam ikad davala za cigarete, no barem si manje uništavam zdravlje
sad sam pustila maštu na pašu...kako bi bilo da sam sad na njezinom mjestu...ah...i još na pješčanoj plaži....aaaaaaaaaaaaa
utorak, 06.06.2006.
O ŽIVOTU
Prije nego što počnem dosadjivat, promijenila sam blog. Zaboravila sam lozinku i sve ostalo na prošlom pa reko otvorit ću novi. Ionako ne pišem jako često jer mi se neda.
Nemogu više izdržat psihički a bome ni fizički ovu jebeno glupu školu. Ko me natjero da idem u gimnaziju? Najžalosnije od svega je to što sam sama odlučila ići. Uvijek sve čekam da obavim u zadnji čas i sad sam do grla u govnima, o svemu mi ovisi ova godina. To još nikad nisam doživjela da u zadnjem tjednu imam još nešto za odgovarat. U kurcu sam totalnom. Inače mi ni život nije nešto bolji, no neznam što se tu može promijeniti. Nadam se da će nešto zanimljivo nać mi se na putu, a dotad mi preostaje samo da čekam jer neznam što drugo da radim. No sve u svemu, jedva čekam da završi ova školska godina jer više nemogu podnijet te glupe profesore koji nemaju pojma predavati, no glavno da seru učenicima a ne zapitaju se da možda nešto s njima nije u redu. U školi se uče glupe informacije koje će skoro svi zaboraviti u roku od mjesec dana, i koja je onda bila korist uopće trošiti vrijeme na takve gluposti kad je život kratak!!!!
Život je stvarno kratak, može se umrijeti u svakom trenutku, i onda bi u tom trenutku žalili zašto nismo neke stvari u životu napravili. Zato sam odlučila da ću probat živjeti tako da ništa ne prepustim šansi. Al onda pred mene dolazi sudbina. Ja vjerujem u sudbinu i uvijek se nadam da će se nešto neočekivano dogoditi, no nikad se ne dogodi pa sam skontala da neće ništa doći k meni, nego ja moram preuzeti inicijativu. Neznam kako ću to iskombinirati, no vidjet ćemo.
Lakše je reć nego napravit.
Svatko bi u svom životu trebao uživati koliko god bio jadan zato kad smo se već rodili, znači postoji razlog zašto smo se rodili, a mi ga trebamo otkriti. A nećemo ga otkriti ako cijelo vrijeme buljimo u televizor ili učimo neke nepotrebne činjenice. To je gubljenje vremena.
Kako je vrijeme brzo prošlo. Sljedeće godine sam maturant, još uvijek mi to nije došlo do glave. Zvuči tako nerealno, a na fax koji želim upasti, sumnjam da hoću i to me još više jebe u zdrav mozak(ako ga uopće i imam). No nadam se da će nešto barem ići kako treba.
Skontala sam da nema koristi planirati stvari unaprijed jer se uvijek izjalove pa se razočaram. Recimo, sad sam trebala slavit rođendan, slavlje se odgađalo skoro dva tjedna, da sam na kraju popizdila i nisam uopće ni slavila.
Htjela bih živjeti spontano i dan za danom, no previše me strah što bi to donijelo u mom životu ako me razumijete što želim reći.
Eto, odoh dalje učiti, neće se knjiga sama pročitati...da bar, mogli bi osmislit kakava stroj da znanje samo ulazi u našu glavu. svi bi bili pametni, pa bi to opet bilo jadno...
